Vijest da bi Sjedinjene Države i Iran mogli nastaviti pregovore pomogla je u kratkoročnom smirivanju tržišnog raspoloženja, a cijene nafte su se shodno tome povukle. Ali to ne znači da je situacija u Ormuskom moreuzu postala manje ozbiljna. Reuters je izvijestio da je američka vojska već vratila šest trgovačkih brodova pod novim okvirom blokade, dok je ukupan promet kroz moreuz i dalje daleko ispod predratnog nivoa. Jednostavnije rečeno, raspoloženje u naslovu je omekšalo, ali fizičko tržište je i dalje zategnuto.
Ovo je važno jer je Hormuz jedna od najvažnijih svjetskih energetskih prigušnica. Prema američkoj Upravi za energetske informacije, oko 20,9 miliona barela nafte dnevno se kretalo kroz moreuz u prvoj polovini 2025. Što je još važnije za azijska tržišta, oko 89% sirove nafte i kondenzata koji su prošli kroz Hormuz odlazili su u Aziju, a Kina, Indija, Japan i Južna Koreja su činile 74% tih tokova. Drugim riječima, kada se Hormuz zategne, Azija prvo i najjasnije osjeti udar.
Još jedna važna, ali manje poznata stvar je da su alternativni putevi previše ograničeni da bi u potpunosti zamijenili Hormuz. EIA procjenjuje da naftovod Istok-Zapad Saudijske Arabije i naftovod Abu Dhabi u UAE mogu zajedno zaobići samo oko 4,7 miliona barela dnevno, dok je efektivni kapacitet zaobilaženja Irana samo oko 0,3 miliona barela dnevno. Uz normalne protoke u Hormuzu od više od 20 miliona barela dnevno, rezervni kapacitet je jednostavno premali. Dakle, čak i ako se neki tereti preusmjere, tržište se i dalje suočava sa velikim strukturalnim uskim grlom.
Pitanje više nije samo u troškovima transporta ili psihologiji tržišta. EIA je u svom aprilskom-Kratkoročnom energetskom pregledu objavila da je Hormuški moreuz od 28. februara praktično zatvoren za brodski saobraćaj. Također je procijenio da se zemlje proizvođači nafte-koje se u velikoj mjeri oslanjaju na rutu, uključujući Irak, Saudijsku Arabiju, Kuvajt, UAE, Katar i Bahrein, zatvaraju oko 5 miliona bara po danu u martu{5 miliona bara} očekuje se da će u aprilu porasti na 9,1 milion barela dnevno. To je ključna stvar jer pokazuje da je poremećaj već prešao u stvarnu izgubljenu proizvodnju, a ne samo u odloženu logistiku.
Još jedna stvar koju mnogi čitaoci mogu previdjeti je da čak i ako se tenzije ohlade, tržište se ne može brzo vratiti u normalu. EIA je saopštila da i dalje zadržava premiju rizika u svojim izgledima za naftu jer bi oporavak saobraćaja kroz Hormuz i dalje ostavio tržište koje bi se bavilo zaostatkom tankera, prilagođavanjem ruta i rizikom od ponovnog prekida. Također očekuje da će se zatvaranje-vratiti blizu nivoa prije-samo krajem 2026. godine, što znači da ova geopolitička premija nije priča od samo nekoliko dana.
Kako bi dodatno zaoštrila argument, Međunarodna agencija za energetiku je ovo nazvala najvećim šokom u opskrbi naftom u povijesti i procjenjuje da je sukob uklonio oko 1,5 miliona barela dnevno globalne opskrbe naftom. Istovremeno, preokrenuo je izglede potražnje za 2026. sa očekivanog rasta od 640.000 barela dnevno na pad od 80.000 barela dnevno. Ta kombinacija je posebno važna: tržište se sada suočava sa šokom ponude i ranim znacima uništenja potražnje uzrokovanih višim cijenama.
Iz šire makro perspektive, MMF je također iznio ozbiljnije negativne scenarije ako sukob potraje duže. U svom nepovoljnom scenariju, MMF pretpostavlja da će cijene nafte porasti za 80% u odnosu na osnovnu liniju iz januara 2026. počevši od drugog tromjesečja, što odgovara prosječnoj spot cijeni nafte od oko 100 dolara po barelu u 2026. godini, dok cijene plina u Evropi i Aziji rastu za 160% u odnosu na početnu liniju. U težem scenariju, MMF kaže da bi cijene nafte mogle porasti na oko 110 dolara po barelu 2026. i 125 dolara po barelu 2027. godine, dok bi cijene plina u Evropi i Aziji mogle porasti za 200 posto u istom periodu. Ove pretpostavke pokazuju da glavne institucije ne vide ovo kao jednostavan kratkoročni-događaj. Oni to vide kao šok koji bi se mogao preliti na inflaciju, rast i industrijske troškove.